mapiranje grada / mapping the city

2011-12-03T11:06:00.001-08:00

Program projekcija / Screening program: DAI SAI - Pula

2011-11-23T06:42:00.001-08:00

DAI SAI Društvo arhitekata Istre

MMC LUKA Pula

1.12 u 20 sati

Program projekcija obuhvaća različite umjetničke pozicije okupljene oko reprezentiranja promjene društvene kartografije i detektiranja prostora, video radovima međunarodnih i hrvtskih umjetnika koji se kreću oko istraživanja arhitekture i urbaniteta

Screening program gathers different artistic positions questioning the transformation of social cartography and detecting critical tools to explore spatial issues.

MARKO LULIĆ / ALBAN MUJA / FERHAT ÖZGUR / DAMIR OČKO / MIHOVIL PANSINI / PULSKA GRUPA/ RIMAS SAKALAUSKAS / NEBOJŠA ŠERIĆ SHOBA / DARIO ŠOLMAN

kustosica / curated by Branka Bencic

u okviru Dana arhitekture i Godišnje izložbe projekata i realizacija članova DAI SAI.

in the framework of Days of architecture / Annual exhibition by members of DAI SAI (Architect's Association)

Koncepti prostora utemeljeni su u različitim vrstama individualnih i kolektivnih iskustava. Program VIDEO/KOLAŽ: Arhitektura obuhvaća različite umjetničke pozicije okupljene oko reprezentiranja promjene društvene kartografije i detektiranja prostora, video radovima međunarodnih i hrvtskih umjetnika koji se kreću oko istraživanja arhitekture i urbaniteta, na primjerima gradova poput Beča, Ankare, Vilniusa, Zagreba, Pule, Sarajeva ili Prištine - mjestima gdje se isprepliću “geometrijska racionalnost i zamršenost ljudskih života” (Calvino), gdje se susreću modernističke utopije, distopijska budućnost i tranzicijska zbilja, gdje se presijecaju različiti društveni, prostorni ili ekonomski fenomeni. Koncepti reprezentacije nekog grada stvaraju se na temelju različitih fragmenata – slojeva iz neposredne okoline, dnevnih rutina, svakodnevnih iskustava, dijelova povijesti, kulture i društva koji grade i oblikuju procese mišljenja i percepcije. Grad je poput mašine tvrdi Rem Koolhas gdje se unutar okvira urbanističkog diskurza i “delirijskih mutacija“ miješaju i konstruiraju nove društvene kategorije. - Branka Benčić

Kretanje kamere gradskim prostorom središnje je obilježje kratkog eksperimentalnog filma Scusa signorina Mihovila Pansinija, kojeg autor snima hodajući zagrebačkim ulicama, kamerom bez nadzora. The Moderns (Vienna) Marka Lulića donosi video esej u kojemu se narativ razvija oko teorije moderne arhitekture. Rimas Sakalauskas u Sinkronizaciji očuđuje elemente socijalističke arhitekture sovjetskog razdoblja, angažira njihovu monumentalnost i simbolički kapital kako bi skliznuli u polje začudnih i neobičnih odnosa.

Poprište zbivanja videa Damira Očka ruševno je zdanje napuštena gradilišta Sveučilišne bolnice u Zagrebu, kao paradigmatskog primjera propaloga utopijskog projekta moderne, a nedovršena gradnja ove neuspjele državne investicije svojim ogoljelim konstrukcijama tvori zazornu arhitektonsku pozadinu rada. Video Ferhata Ozgura tematizira društvene i prostorne fenomene na primjeru turskog glavnog grada Ankare,podvrgnutom brojnim urbanim transformacijama, prepoznatljivom obliku tranzicijske stvarnosti. Ferhat Ozgur uspostavlja kritičke odnose prema vrsti simboličke,
ekonomske i društvene razmjene koja se odvija u gradu, ukazujući na porast siromaštva,
položaj čovjeka, propale utopije, mrežu međuljuđskoh odnosa ili
dekontekstualizirajući religijske modele.

Alban Mujau polusatnom Blue Wall, Red Door, donosi sličan prepoznatljiv tranzicijski fenomen i slučaj preimenovanja ulica na Kosovu koji unose nerazumijevanje i zbrku u svakodnevne živote.Nebojša Šerić Shobau s radu, snimanom na lokaciji u Sarajevu, koji prikazuje most i rijeku Miljacku, kao poprišta nekoliko ključnih povijesnih zbivanja, repeticijom, minimalističkim zahvatom, ukazuje, a na naslov poznate pop pjesme upozorava – da se povijest ponavlja.

Geometriziran i dehumaniziran distopijski okoliš dominira videom Darija Šolmana koji se realizira kao animirani science fiction stiliziraog minimalistočkog rukopisa i ogoljene linearne jednostavnosti. U video animaciji Crveni plan arhitekti iz Pulske grupe interpretiraju na primjeru grada Pule sliku grada u vremenu kasnog kapitalizma,angažirajući alate kritičke analize u svrhu izrade «mape krize», kao plana za grad koji se nalazi u alarmantnom stanju. Plan detektira širok raspon kritičnih mjesta, događaja i prostora, kao čvorišta postojećih i mogućih konflikata, te ukazuje na potrebu pronalaženja jasnih i funkcionalnih oblika strukturiranja i intervencije.

Program

Trajanje: 80’

Mihovil Pansini (Hrvatska): Scusa signorina, 1963 (5’13”)
Marko Lulić (Austrija): The Moderns (Vienna), 2005 (4’28”)
Rimas Sakalauskas (Litva): Synchronization, 2009 (8’)
Damir Očko (Hrvatska): The Boy With a Magic Horn, 2007 (15’20”)
Alban Muja (Kosovo): Blue Wall Red Door, White door 2009 (33’)
Ferhat Ozgur (Turska): It’s time to dance now, 2008 (5’20”)
Nebojša Šerić Shoba (BiH/USA): It’s all just little bit of history repeating, 2001 (2’)
Dario Šolman (HR/USA): Screening , 2007 (4’13”)
Pulska grupa (Hrvatska): Crveni plan, 2008 (2’)

_english

Concepts of space are grounded in individual and collective experiences. Screening program VIDEO/ COLLAGE: Architecture gathers different artistic positions questioning the transformation of social cartography and detecting critical tools to explore spatial issues. Videos by international and Croatian artists question models of representations of a contemporary city (Vienna, Ankara, Zagreb, Sarajevo, Pristina...) - places where "geometric rationality and entanglements of human lives meet", where modernist utopias, dystopic futures and realities of transition coexist, where different spatial, ideological, cultural, social, economic phenomena meet. Concepts of representation of a city are based on different fragments - layers of immediate surroundings, everyday experiences and routines, parts of history and culture, all which is shaping processes of thinking and perception

Selection of works ranges from film experiments and 60s anti-film neo avantgarde issues by Mihovil Pansini, a video essay in theory of modern architecture by Marko Lulic, to fallen socialist utopias in works by Damir Ocko and Rimas Sakalauskas to establishing critical relations in the framework of urban transformations, social and economic exchange taking place in cities filmed by Ferhat Ozgur, Nebojsa Seric Shoba and Alban Muja, concluding with video animations by Dario Solman and architect's collective Pula group.

Program

Mihovil Pansini (CRO): Scusa signorina, 1963 (5’13”)

Marko Lulić (AUT): The Moderns (Vienna), 2005 (4’28”)

Rimas Sakalauskas (LT): Synchronization, 2009 (8’)

Damir Očko (CRO): The Boy With a Magic Horn, 2007 (15’20”)

Alban Muja (KOS): Blue Wall Red Door, White door 2009 (33’)

Ferhat Ozgur (TUR): It’s time to dance now, 2008 (5’20”)

Nebojša Šerić Shoba (BiH/USA): It’s all just little bit of history repeating, 2001 (2’)

Dario Šolman (CRO/USA): Screening , 2007 (4’13”)

Pulska grupa (CRO): Red plan, 2008 (2’)

running time: 80’

Nebojša Šeric Shoba (video)

Alban Muja

Ferhat Ozgur

Branka Benčić je nezavisna kustosica.

Branka Bencic is an independent curator.

Program predstavlja izbor iz nekoliko kustosih projekata realiziranih posljednjih 5 godina u okviru istraživanja umjetničkih i medijskih praksi koje za polazište prisvajaju temu grada i urbanog konteksta – to su izložbe Mapiranje grada (MMC Luka, Pula, 2007; galerija Karas, Zagreb, 2008), Transformacije/ Mapiranje grada, (Pecs – EU Capital of culture, 2010), Festival Polis Adriatic Europe – Pula: Vojni grad (2008), Turistički grad (2009), Kinematički grad (2010), Post-industrijski grad (2011), te Dijelovi nesigurne priče, Galerija SIZ, Rijeka, 2009; i CINEMANIAC Arhitektura i film Subjektivni prostori MMC Luka+Pula Film Festival, 2009.

VIDEO / COLLAGE: Architecture

2011-09-28T13:03:00.000-07:00

_screening program

MARKO LULIĆ / ALBAN MUJA / FERHAT ÖZGUR / DAMIR OČKO / MIHOVIL PANSINI / PULSKA GRUPA/ RIMAS SAKALAUSKAS / NEBOJŠA ŠERIĆ SHOBA / DARIO ŠOLMAN

curated by Branka Bencic

DAZ / Architect's association, Jelacic Square 3

Zagreb (Croatia)

September 29, 8 PM

Program

Mihovil Pansini (CRO): Scusa signorina, 1963 (5’13”)

Marko Lulić (AUT): The Moderns (Vienna), 2005 (4’28”)

Rimas Sakalauskas (LT): Synchronization, 2009 (8’)

Damir Očko (CRO): The Boy With a Magic Horn, 2007 (15’20”)

Alban Muja (KOS): Blue Wall Red Door, White door 2009 (33’)

Ferhat Ozgur (TUR): It’s time to dance now, 2008 (5’20”)

Nebojša Šerić Shoba (BiH/USA): It’s all just little bit of history repeating, 2001 (2’)

Dario Šolman (CRO/USA): Screening , 2007 (4’13”)

Pulska grupa (CRO): Red plan, 2008 (2’)

running time: 80’

Program

Trajanje: 80’

Mihovil Pansini (Hrvatska): Scusa signorina, 1963 (5’13”)
Marko Lulić (Austrija): The Moderns (Vienna), 2005 (4’28”)
Rimas Sakalauskas (Litva): Synchronization, 2009 (8’)
Damir Očko (Hrvatska): The Boy With a Magic Horn, 2007 (15’20”)
Alban Muja (Kosovo): Blue Wall Red Door, White door 2009 (33’)
Ferhat Ozgur (Turska): It’s time to dance now, 2008 (5’20”)
Nebojša Šerić Shoba (BiH/USA): It’s all just little bit of history repeating, 2001 (2’)
Dario Šolman (HR/USA): Screening , 2007 (4’13”)
Pulska grupa (Hrvatska): Crveni plan, 2008 (2’)

Branka Benčić je nezavisna kustosica. Program predstavlja izbor iz nekoliko kustosih projekata realiziranih posljednjih 5 godina u okviru istraživanja umjetničkih i medijskih praksi koje za polazište prisvajaju temu grada i urbanog konteksta – to su izložbe Mapiranje grada (MMC Luka, Pula, 2007; galerija Karas, Zagreb, 2008), Transformacije/ Mapiranje grada, (Pecs – EU Capital of culture, 2010), Festival Polis Adriatic Europe – Pula: Vojni grad (2008), Turistički grad (2009), Kinematički grad (2010), Post-industrijski grad (2011), te Dijelovi nesigurne priče, Galerija SIZ, Rijeka, 2009; i CINEMANIAC Arhitektura i film Subjektivni prostori MMC Luka+Pula Film Festival, 2009.

Projekt podržavaju Ministarstvo kulture i Grad Zagreb - Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport.

Pretty Vacant / POLIS JADRAN EUROPA

2011-09-28T10:08:00.000-07:00

Damir Očko, Rimas Sakalauskas, Davor Sanvincenti, Dino Zrnec, Jasna Buić, Ilia,

Andrej Korovljev, Pulska grupa, Lara Ušić, Igor Zirojević

Curated by Branka Benčić

Pretty Vacant examines the potential of spaces and the possibilities of generating contents. The decay of infrastructure, resources, technologies, the numerous abandoned buildings announce the defeat of social values and leave a wide open emptiness in space and spirit. The story of social development after the zest of industrial production and optimism is a story of change among production relations, conditions of production, information society, growth of service trades, but it is as well a projection of negative utopia which raises the question of empty spaces, vacant, abandoned industrial plants as unused space resources. This exhibition, whose aim is to define the time in which we’re living, represents the modification of political and social cartography after the breakdown of ideologies while setting up the connection with the past through pictures as part of the imaginary archive. It embraces different artistic positions with similar worldview and common detection of spaces with works that go from architectural research, photography, film, video, documentary film to painting.

Pretty Vacant postavlja pitanje o mogućnostima prostora, mogućnostima generiranja sadržaja. Raspad infrastruktura, resursa, tehnologija, brojnost zapuštenih prostora nagovještavaju poraz društvenih vrijednosti i ostavljaju zjapeću prazninu u prostoru i duhu. Narativ društvenog razvoja nakon optimizma i zamaha industrijske proizvodnje priča je o promjeni proizvodnih odnosa, uvjeta proizvodnje, informacijskom društvu, rastu uslužnih djelatnosti, ali s druge strane i projekcija negativne utopije, te se nameće pitanje praznih prostora, ispražnjenih, napuštenih industrijskih pogona kao neiskorištenih prostornih resursa. Izložba, čija je namjera definirati vrijeme u kojemu živimo, reprezentira promjenu političke i društvene kartografije u razdoblju nakon raspada ideologija uspostavljajući vezu s prošlim putem slika kao dijela imaginarnog arhiva. Pretty Vacant obuhvaća različite umjetničke pozicije, bliskog pogleda na svijet i zajedničkog detektiranja prostora radovima koji se kreću od istraživanja arhitekture, preko fotografije, filma umjetnika, videa, dokumentarnog filma, do slikarstva.

http://polisadriatic.com/index.php?english

mapping the city _ parabureau

2010-09-20T14:05:00.000-07:00

http://www.parabureau.com/en/content/33/maping-the-city/

TRANSFORMATIONS / MAPPING THE CITY 3

2010-06-13T14:16:00.000-07:00

PECS 2010 European Capital of Culture presents
TRANSFORMATIONS / MAPPING THE CITY 3
Kozelites / Approach Art Association
Kiraly street 15
June 17 - July 25, 2010

TOMISLAV BRAJNOVIC, ALEN FLORICIC , STEFAN HAUS, ANA HUSMAN, ILIA, ANDREJ KOROVLJEV, MARKO LULIC, CAITLIN MASLEY, ANTUN MOTIKA, SOFIJASILVIA, SUGAR BABE [Elena Skoko], SILVO SARIC, GORAN SKOFIC and PULSKA GRUPA
CURATED BY: BRANKA BENCIC

TRANSFORMATIONS (Mapping the city) _ a group exhibition that deals with ways contemporary artists reflect on different aspects of the concept and the experience of the city _ urban matrix and human lives. Cities are in constant phisical and social change.

The project TRANSFORMATIONS / MAPPING THE CITY (3) is a result of a long term research. It combines different aspects and issues concerning the use and relationships of urban environment.

It has been staged as different formats and distributed on several levels – in a gallery space as exhibitions od contemporary art (Mapping the city 1 and 2 in 2007 and 2008, Fragments of unstable story – City in the search of identity, 2009), combined with films and screening programme. As a special feature, it hosts individual research by Pula group, an independent architect's collective.

The concepts of space are based on different kinds of individual and collective experience. In his last book Six Memos for the Next Millenium (known as American Diaries), reflecting on the symbol of the city, Italo Calvino points out the “tension between geometrical rationality and the complexity of human lives”. In similar way cognitive mapping presents a subjective concept of the structure of the city, as an “alternative map”. The aesthetics of cognitive mapping is a way in which we understand our individual social relation in the context of the local, national and international reality.

Photography, film, TV and other visual media transform the urban space and add layers of meaning to it. Different media are able to represent different ways urban landscapes are transformed. The city is like a machine where “delirious mutations”, construct new landscapes and new tool for critical reflection. With video and photography as the most common forms of expressions and research of urban structure, records of the city and its people and the various presentation models offer solutions that can represent the urban daily life, ways in which man experiences his actions and impresses himself and his body in city’s physical and imaginary spaces.

14 artists presented in the show by means of documentary film, photography, drawings, video, research „spatial practices and coordinates of identity“, approach cityscapes and investigate a city (Pula) as a case study.

As part of a project of cultural exchange between cities Pecs and Pula, in order to focus on artistic production by local contemporary artists (members of the HDLU Association of artists from Istria) the exhibitions explores specific issues and locations of the city of Pula (shipyard, jetty, docks, critical spots), the problem of the “self” and the position of the body, and a common shared heritage and abstract patterns of a city in works by 2 guest artists: Marko Lulic and Caitlin Masley.

Dijelovi nesigurne priče _ grad u potrazi za identitetom

2010-05-15T14:42:00.000-07:00

_ Jasna Buić, ILIA, Pulska grupa, Andrej Korovljev, SofijaSilvia, Lara Ušić, Igor Zirojević _ kustosica: Branka Benčić

_ galerija SIZ, Rijeka / prosinac 2009

Ništa što vidimo ne bi nam trebalo biti strano, nijedan prizor, nijedan od detalja koji se postupno otkrivaju. Svakodnevnost prizora čiji autoritet potvrđuje vrijeme … upućuje na fikcionalno, imaginarno, stvoreno … Na taj način predmeti i prizori koji intrigiraju fotografski pogled postaju dijelovi nesigurne priče…

Sandra Križić Roban: Tražeći mjesto za zaborav, Zagreb, 2008.

Vrijeme koje prolazi ili koje je prošlo i prepoznatljivi prizori saveznici su radova nastalih prvenstveno u mediju fotografije, filma i videa, a predstavljeni su izložbom Dijelovi nesigurne priče (Grad u potrazi za izgubljenim identitetom), skupine generacijski bliskih pulskih umjetnika. Ova se izložba gradu i slici grada obraća sa svojevrsnom nostalgijom. Uspostavljajući vezu sa prošlim, putem slika kao dijela imaginarnog arhiva, izložba teži definirati vrijeme u kojem živimo. Raspad infrastrukture, resursa tehnologije i prostora, nagovještava društveni poraz i ostavlja zjapeću prazninu u prostoru i duhu. Radovi Jasne Buić, ILIE, Pulske grupe, Andreja Korovljeva, Sofije Silvie, Lare Ušić i Igora Zirojevića artikuliraju iščezli simbolički kapital, kao dokumenti napuštenog ideala.

Arhitektura je zabilježena, ignorirana, zaboravljena – a fotografski i filmski zapisi igraju ulogu u emotivnoj rehabilitaciji slika, artikulirajći intenzivniji subjektivan odnos. Mediji nam omogućavaju uočavanje pojedinosti, odnose u prostorima, ljepotu i značenje, jer sami nismo uvijek sposobni koncentrirati pogled na ono što nas okružuje, što vidimo i osjećamo.
Grad predstavlja promjenjivo polje, zbroj društvenih i povijesnih trenutaka zapisanih u kolektivnoj memoriji mjesta, a koncepti prostora utemeljeni su u različitim vrstama individualnih i kolektivnih iskustava. Konstituirajući se unutar odrednica apstraktno – konkretno, odn. okvira prostor – mjesto (l’espace – lieu), očigledno je postojanje uzajamnog, razumljivog i uobičajenog (vizualnog) jezika kao transfera između podsvjesnog i slika.

Fotografija se od samih svojih početaka koristi kao najvjernije sredstvo predočavanja stvarnosti, dokument i dokaz. Medijski apetit za konzumiranje arhitektonskih slika je enorman, a film, video i fotografija najučestaliji su oblici umjetničkog istraživanja urbane strukture, zapisa o gradu i ljudima, koji afirmiraju urbanitet i identitet grada i njegovo povijesno nasljeđe, ili pak preispituju neke „kritične“ točke. Kroz svakodnevne i simboličke prakse, radovi ukazuju na postojeće stanje i situaciju, arhitekturu, povijest, ideologiju. Pretvarajući grad u sliku radovi umjetnika tu sliku demontiraju, tako da suvremeni grad više nema granica koje omeđuju koherentnu i homogenu cjelinu, već nastanjujemo frakturni prostor u kom su obličja de-integrirana.

U fotografijama Jasne Buić, ILIE, Lare Ušić, Igora Zirojevića, Sofije Silvie primjećujemo uglavnom prazne prostore, najčešće bez ljudi – interijer Kina Zagreb kod Jasne Buić, te prizore urbanih matrica Londona, Trsta, Pule u ostalim fotografijama. Jedino je Igor Zirojević u autoportretu prisutan kao svjedok, budući da se radi o specifičnoj strukturi rada.
(foto: Korovljev)

Nesigurnost naznačena u naslovu je dvoznačna. Osim one simboličke nesigurnosti u značenje i imaginaciju, ovdje se radi o «stvarnim» koji reprezentiraju sami sebe, prostorima poput brodogradilišta, luke ili napuštenih vojnih objekata, sa stvarnim problemima, te nesigurnosti utemeljene u njihovom realnom stanju, kao nagoviještaj neizvjesne sudbine i nesigurnog ishoda. Uljanik u dokumentarnom filmu Andreja Korovljeva Godine hrđe ili Porto Vecchio u Trstu na fotografijama Lare Ušić, gdje je metafora korištene tehologije – upotreba polaroid filmova kojima je istekao rok trajanja korištena kao znak koji upozorava na fizičko propadanje odabranog motiva.

Umjetnička praksa i slikarstvo Lare Ušić formirali su se na temeljima art bruta i enformela, te je autorici blizak izražen interes za materiju i problematiku materijalnosti tvari. Upravo u kontekstu prisvajanja enformela, pristupa materiji koju tretira kao asocijativno subjektivno polje. Serija novih radova, realiziranih kao polaroid fotografije također konceptualizira metaforičku sliku o prolaznosti vremena. “U Larinim je radovima pravi protagonist memorija; memorija koja uranja i izranja, da bi se prezentirala u obliku razrušenih tragova koji posjeduju tajanstvenu draž. Radi se o radovima na kojima su prenesene frakture proživljene egzistencijalne stvarnosti na razmeđi teritorijalnih, kulturalnih, generacijskih i povijesnih granica.” U konceptualnom okviru radova kao „memorijskog polja“ započetog ispitivanjem motiva zidova valja promatrati i novi ciklus radova koji uključuju prelazak na drugačiji medij, polaroid – instant fotografiju i film kojemu je istekao rok trajanja kao nestabilno sredstvo izražavanja, te nesigurno i upitno sredstvo zapisivanja, čuvanja i pamćenja.

Kino Zagreb zaobišla ne neizvjesna sudbina i prostor je rehabilitiran. Kao jedino preostalo pulsko kino, kino Zagreb međutim nije izdržalo tranzicijsku mašinu preimenovanja kojim se stvorila izmišljena veza sa tradicijom i kulturom, kao znak kompleksa i žudnje male sredine.
Kino Zagreb bilo je izraz duha modrnizma i urbane memorije, a poetska društvena kritika razvija se kroz seriju fotografija Jasne Buić koje prekrasno dočaravaju kompaktne i plastičke volumene bivšeg modernističkog interijera utonulog u zaborav.

Kako bi razumijeli fotografije iz serije Obična tuđina, koje predstavljaju uzročno i narativno nepovezane prizore izgrađenog okoliša udaljenih lokacija, Sofija Silvia ističe potrebu pronalaženja poetske istine kako bi «komunicirali dalje od opisa» , budući da se «naša iskustva ne mogu objasniti ili potpuno razumijeti pukim otkrivanjem činjenca». Prostori ispražnjeni od ljudi, londonskog City-ja djeluju gotovo nestvarno, uznemirujuće, nadrealno, izmišljeno, režirano, kao da je po srijedi evakuacija, dok u stvarnosti predstavljaju – vikend u poslovnoj četvrti. Iako udaljeni, ti prizori ispražnjeni od ljudi blisko komuniciraju sa nama artikulirajući kroz razumiljivost vizualnog jezika prepoznatljive osjećaje zaborava, odsutnosti i praznine. Za one koji ne znaju, Puski forum zimi, prazan kao urbana pustinja djeluje jednako nestvarno, kao «pittura metafisica» Giorgia de Chirica.

U fotografijama iz serije I.F.O. (Identificirani leteći objekt), parafrazom skraćenice UFO (odn. hrv. NLO), ILIA se kroz strategije igre, humora i ironije ne poigrava samo sa terminologijom SciFi žanrova, već na izuzetno zanimljiv i šaljiv način predstavlja detalje naše stvarnosti koji su iz svoje pozicije banalnog i uobičajenog skliznuli u polje začudnog i neobičnog, uz diskretne digitalne intervencije u Photoshopu. Ove nesvakidašnje kombinacije koje predstavljaju očuđenu stvarnost i stvaraju začudne odnose, oslobađaju predmete prvobitne funkcije, a gledane iz kritičke perspektive mogu postati detektori stanja u prostoru, dok s druge strane iz egzistencijalne pozicije «ukazuju na trenutak iskoračenja iz tzv. “normalnih” stanja i situacija”.

Arhitekti iz Pulske grupe interpretiraju na primjeru grada Puke sliku grada u vremenu kasnog kapitalizma angažirajući alate kritičke analize u svrhu izrade Crvenog plana – «mape krize», kao plana za grad koji se nalazi u alarmantnom stanju. Plan na nekoliko razina detektira širok raspon kritičnih mjesta – događaja i prostora, kao čvorišta postojećih i mogućih konflikata, a većina slučajeva prezentiranih na mapi predstavlja kritiku postojećih odnosa, te ukazuje na potrebu pronalaženja jasnih i funkcionalnih oblika strukturiranja i intervencije.

Digital diary Igora Zirojevića niz je slika “iz života” koje predstavljaju kontekst kao sadržaj, gdje je svakidašnjica (arhitektura, grad, ljudi, tragovi, predmeti, prostori- urbana matrica i interijeri) posredovana kao nestabilan i promjenjiv sustav. U mozaičnoj strukturi ove fotografske serije koja se realizira u specifičnoj dnevničkoj formi, pronalazimo fragmentiran svijet autorove intime putem kojeg on problematizira svijest o vlastitoj socijalnoj ulozi.
BB

Creative Cartographies, BAC Gallery, Brooklyn, NYC

2009-01-13T16:46:00.000-08:00

artists: Rachelle Cohen, Gina Dawson, Samantha Fox, Katherine Gressel, Katarina Jerinic, Meirav Leshem, Caitlin Masley, Lucas Monaco, Ben Pinder, Jie Qi, Rebecca Riley and Natalia Szostak.

Influenced by the organization inherent in cartography, the twelve Brooklyn-based artists in BAC Gallery's latest exhibition, Creative Cartographies, present viewpoints both personal and political, mapping their own thoughts, journeys, and observations. Collectively, the artists show that structure and expression are not mutually exclusive and utilize a variety of materials to create imagined and real geographies. Maps traditionally suggest stability and a sense of purpose; they originally served to chart new territories and make the unknown less intimidating. In the age of Google maps and GPS, art inspired by maps continues to aid the viewer in navigating unfamiliar territory, but it also veers from the scientific and factual to the creative and subjective.

http://www.brooklynartscouncil.org/documents/1032

Caitlin Masley "GHOST OF A BORDER, TEMPORARLY HERE"

2009-01-13T16:41:00.000-08:00

CAITLIN MASLEY :
NEW WORKS FOR TEL AVIV : "GHOST OF A BORDER, TEMPORARLY HERE"
Solo Gallery January 15th- February 20, 2009
Opening January 15, 8pm

----------------------------

"GHOST OF A BORDER, TEMPORARLY HERE" the newest drawings will combine the
Israeli pavilion from the world expo 1967 in montreal and the works of Yona Friedman in Tel Aviv in the 1950's. By combining these images a new series of visual understanding that deals with issues of landscape and temporary large-scale structures that suit the needs of the society.(This is not only the theory for the metabolist architects in tokyo 60's but also Yona
Friedman, in all his works, including references to Lebbeus Wood's underground berlin project.)

Structures for the Improbable: expo ‘67:

In the past, my drawing work has dealt with structures and mapping using a linear perspective and a simplicity that pares down surfaces to create an enhanced pictorial order within the frame of architecture. It is an obsessive treatment of space, meticulously recording every block,
passageway, and texture on such a large scale to engulf the viewer, to locate oneself. The drawings are imprinted within our minds and within traces of personal histories collectively tracking the invisible history of where; where we go, where we live, how we create, erase and redraw borders. The viewer sees a contrast of freedom and darkness; labyrinths to promote
the intimacy of mapping. One asks, “You’ve been there? Or have I?” It looks so familiar; they are familiar territories.

By projecting images of selected buildings and their facades onto paper or a wall in a space, I am able to use that image as a base to build upon. I constantly move the paper and the projector in a way that resembles randomness but facilitates the “growth” process and layering, enhancing the
texture of the surface. All the drawings start with a selection of images of instrumental buildings being projected, drawn and rearranged, manipulated and recombined then layered beyond recognition. Resulting in completely organic and unpredictable map; seeped in an emotional and political urban texture of landscape and changing borders.

“Structures for the Improbable: expo’67 is a new series of large-scale drawings. They are based on recently discovered, perfect 16 minuets of super 8 footage taken by my father, of the world’s expo ’67 in Montreal. The contents thoroughly take the viewer through expo’67’s groundbreaking architecture, from the inverted pyramid by Canada to the massive sweeping
slope of USSR’s rooftop and then onto Buckminster Fuller’s geodesic dome (plus a dozen more countries). Every structure was built to reflect the best from each country setting an example and revealing to the world how and what that country was all about, including how they see themselves; the government and the people. These temporary structures became portraits of these places.

The drawings will be large-scale portraits, by using images of these temporary structures (and examining how they relate to the political scene at the time) for each country that was represented during expo ’67 and pushing the concept further by meshing the historical images with a current structure for each represented country. The drawings then address a history of politics between 1967 and 2008. The work becomes an evolutionary study of each country, a historical portrait. They become hybrid of time and place and the drawings become an encyclopedic series.

ISCP Salon _ Diana Artus

2008-12-11T13:30:00.000-08:00

Tuesday, December 9, 2008 - 6PM DIANA ARTUS

According to Artus, the big city is above all a mythical space.

Urban surfaces and textures easily become the mental and emotional

displays of their inhabitants. Cities are ideal screens for hopes and

dreams, simultaneously representing worst case scenarios of isolation,

fears and danger.

Artus focuses on the fascination and threat of the metropolis

in particular as well as on collective and personal paradigms in

general, perception, production, consumption and imagination.

The urban landscape is her preferred field of investigation,

her tools photography, installation and interventions in public spaces.

How to understand common expectations and images as defining elements

of reality is the main impetus of Artus’ work.

www.dianaartus.de

links / press

2008-09-13T12:51:00.000-07:00

http://www.hdlu.hr/2008/09/mapiranje-grada/
http://www.kulturpunkt.hr/i/najave/2178/
http://www.radio101.hr/?section=2&page=6&item=1328
http://www.dnevnikulturni.info/recenzije/likovnost/1418/mapiranje_grada
http://www.barkun.hr/content/view/17377/35/
http://www.kamo.hr/pls/w/event.event_page?i_event_id=6248&i_area_id=24&i_city_id=-1&i_county_id=-1
http://www.zamirzine.net/spip.php?article6771
http://www.glasistre.hr/?119fe2eac75d74e9d6e8cf0fdb8134f5,TS,3954,,19700,,245596,,
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac346.nsf/AllWebDocs/Grad_kao_knjiga

Vjesnik / 6.9. 2008

Olja Stipanovic: WALKING / exhibiting in 2009 at Contemporary Flânerie: Reconfiguring Cities

2008-09-13T12:41:00.000-07:00

The photographic series WALKING was shot over a period of time [2006-2008] and is based on visual signs and various degrees of interaction and physical gestures that facilitate or cut off communication. The photographs are pervaded by ubiquitous sense of estrangement resulting from being both present and detached [while walking], and inspired by the urban idiom of cities and neighborhoods, which I have had the chance to walk through in the past few years.

WALKING will also be exhibited in Contemporary Flânerie: Reconfiguring Cities - taking place from March 07 to April 12, 2009 at Oakland University, Rochester, MI . Curated by Vagner Mendonça Whitehead.

FROM THE CURATOR: “….In Modernity, the Flâneur, while strolling around his streets, participated in the depiction of the changing city, playing a simultaneously active and detached role. The Flaneur and his city maintained a symbiotic relationship, where one helped (re) define the other. In view of current trends in globalization, immigration and technology (i.e., Web 2.0), one’s positioning to one location is more fluid than ever before. With such mobility, one must experience any given place as both a tourist and potential resident. With all this in mind, what role do the contemporary Flâneur and Flâneuse play? How do they reconfigure/reinscribe their urban experiences? How does flânerie in art relate to GPS systems, virtual reality, surveillance, mapping, MMPORGs, and social networking? ….”

www.oljas.com

The Moderns (Vienna)

2008-09-13T12:33:00.000-07:00

Marko Lulic:
The Moderns (Vienna)
video stills

Mapiranje grada / Mapping the city, essay

2008-09-08T10:54:00.000-07:00

Caitlin Masley: Marina City

Složeniji simbol koji mi je pružio veću mogućnost da izrazim tenziju između geometrijske racionalnosti i spleta ljudskih života je simbol grada. Nevidljivi gradovi ostaju knjiga u kojoj sam, mislim, rekao najviše, jer sam u jedan jedini simbol mogao sažeti sva svoja pomišljanja, iskustva, pretpostavke, i jer sam izgradio fino izbrušenu strukturu u kojoj svaki kratki tekst stoji uz druge u nizu koji ne pretpostavlja posljedičnost niti hijerarhiju, nego mrežu unutar koje je moguće pratiti višestruke veze i izvoditi mnogostruke i razgranate zaključke. Italo Calvino: Američka predavanja. (1)

U Nevidljivim gradovoma Marco Polo svojim je pripovijestima stvarao imaginarnu razglednicu i narativni zemljovid Kublaj-kanu. Pripovijedao je o izmišljenim gradovima, detaljno ih opisujući. Zamišljeni razgovori Marca Pola i Kublaj-kana Italu Calvinu služili su kao okvir za opise koji su daleko od putopisne faktografije i realnih gradova, otvarali simboličke prostore. Obilježja grada poklapaju se sa obilježjima teksta; geometrijska preciznost, naspram kaotičnosti života. Grad je kao tekst. On je knjiga s mnogo znakova. Calvino je u simbol grada upisao brojna značenja. Grad je carstvo u malom, a prostor carstva kao metafore života i svijeta širi se od konkretnih zemljopisnih okvira prema snu, želji ili heterokosmosu drugih znakova.(2)
Koncepti prostora utemeljeni su u različitim vrstama individualnih i kolektivnih iskustava.
U citiranim Američkim predavanjima, očitujući se o simbolu grada Calvino ističe „napetost između geometrijske racionalnosti i zamršenosti ljudskih života“ , na tragu Althusserove definicije geometrijskog i društvenog prostora, njegove formule suprotstavljanja egzistencijalnog, individualnog iskustva i apstraktnog znanja, kao što je kod Merleau-Pontyja „geometrijski prostor“ razlikovan od druge spacijalnosti koju je nazvao „antropološkim prostorom“, koji predstavlja određenu vrstu iskustva u odnosu prema svijetu. Fredric Jameson ističe oblik spoznajne kartografije [cognitive mapping] kao subjektivnog poimanja strukture grada. Ta kognitivna mapa nije mimetička, i ne bazira se na oponašanju i odražavanju realnosti. Estetika kognitivne kartografije način je na koji svi mi spoznajno ucrtavamo individualni društveni odnos spram lokalne, nacionalne i internacionalne zbilje. (3) U tom smislu otuđeni grad predstavlja nemogućnost vlastitog upisivanja i snalaženja, a stupanj otuđenja proporcionalan je nemogućnosti mapiranja lokalnog okruženja, urbanog krajolika. Otpor se pruža usvajanjem, stvaranjem „osjećaja prostora“, rekonstrukcijom i artikuliranjem subjektiviteta unutar mentalne, psihogeografske karte grada.

Iskustvo grada posreduje se medijima, uobličavajući paradigme telekomunikacijskih mreža i tehnologija interneta kao analogija urbanih struktura, različith umjetničkih i neumjetničkih medija koji ne samo što posreduju prostor grada, nego ga oblikuju i grad pretvaraju u sliku. Fotografija, film, TV i drugi vizualni mediji posreduju urbani (gradski) prostor i pridaju mu slojeve značenja. Filmovi i gradovi oduvjek su se ispreplitali, od avangardističkih „simfonija velegrada“, preko Fritza Langa do Bladerunnera ili Matrixa.
Različiti mediji istražuju različite načine na koje urbani pejzaži transformiraju umjetničku produkciju i obrnuto, kakva je uloga medija u oblikovanju i preobražavanju urbanog krajolika i našeg kolektivnog urbanog iskustva, dok se sa svakim pomakom (estetske) paradigme mijenja i naše poimanje grada (dinamika životnih stilova, slojeva kulture...).
Grad je poput mašine (Rem Koolhas) gdje se unutar okvira urbanističkog diskurza i „delirijskih mutacija“ miješaju i konstruiraju nove (društvene) kategorije.
Pretvarajući grad u sliku radovi na izložbi tu sliku raščlanjuju i dekonstruiraju, dekonstruirajući tako i uobičajene modele reprezentacije. Uz video i fotografiju kao najučestalije oblike izražavanja i istraživanja urbane strukture, zapisa o gradu i ljudima, upravo se raznim prezentacijskim modelima posuđenim iz drugih medija (nižih, neumjetničkih) stvaraju rješenja koja mogu prikazati urbanu svakodnevnicu, načine na koje je čovjek doživljava, akcije koje poduzima, kako upisuje sebe i svoje tijelo u njegove fizičke i imaginarne prostore.

Prostorne prakse i koordinate identiteta:
Olja Stipanović, Alen Floričić i Sugar Babe (Elena Skoko)

Društveni karakter urbanog prostora, poput teritorija, konceptualizira se prisvajanjem da bi ga se doživjelo i razumjelo. U „Prostornim praksama“, trećem dijelu knjige „Invencija svakodnevnice“ Michel De Certeau piše o dva načina prostornih praksi – hodanju i gledanju, koja od nas stvaraju voajere i šetače, koji pletu prostore „alternativne geografije“, a samo hodanje uspoređuje sa pripovijedanjem, činom govorenja – iskaza.

Fotografski ciklus Walking Olje Stipanović posvećen je mapiranju uobičajenih dnevnih ruta, a fotografije prikazuju sliku noge u iskoraku, autoričinog stopala, odn. cipele na različitim vrstama urbanih podloga. Pažnja je usmjerena na svakodnevnu radnju, dokumentiranje aktivnosti hodanja, koračanje u labirintu grada i utapanje u mnoštvu, kao proces prisvajanja topografskog iskustva od strane pješaka. (5) Olja nastoji dokumentirati tragove kretannja, ispričati priču, upisati sebe, u fizičko tijelo grada, i u njegov duhovni, društveni i imaginarni kontekst, te osvijestiti jednu svakodnevnu aktivnost kao značenjsku praksu. Svi su njezini radovi dijelom autoreferencijalni, radi se o propitivanju vlastitog subjektiviteta i pozicije vlastite vidljivosti. Tijelo postaje polje permutacije različitih tekstova, a njihovo tkanje (textum) je poput pripovijedanja, omogućava tijelu da izrazi, prikaže kao privatno i društveno tijelo, postane "vidljivo", "čitljivo" poput knjige.

Olja Stipanovic: WALKING

U novom video radu Alen Floričić također problematizira autoreferencijalne strategije, a kao osnovni motiv rada pozicionira vlastito tijelo / vlastiti lik, uz ispitivanje tehničkih mogućnosti digitalne manipulacije slike. Smješten na apstraktnoj crnoj pozadini, Floričićev je lik ikona, znak, paradigmatski primjer koji u prostorno vremenskom pastišu i hibridnom vremenu ukazuje na uznemirujući prostor između fizičkog i imaginarnog, na ljudska stanja, snalaženje u frenetičnom životnom ritmu ili tjeskobu. Manipuliranje likom i njegovo multipliciranje sa lakoćom ukazuju i na nestabilan karakter shizofrenih identiteta, na moguću arhitekturu segmenata ličnosti. Autor ritmički orkestrira vizualnost montažnim postupcima, bliskim „vizualnom mucanju“, a u titravim prizorima i lomovima slike uočavamo artificijalni i konstruirani karakter pokreta. Takvo prikazivanje pokreta može naglasiti postupke koji ukazuju na lomove društvenog tijela.

Alen Floricic, video

Elena Skoko Sugar Babe kroz iskaz kojeg temelji na modi, performansu i urbanim akcijama, pretežno u Bologni u kojoj živi, te brojnim pohodima evropskim gradovima, ostavlja vidljiv trag: naglašava vlastiti urbani identitet, kao i identitet generacije kojoj pripada. Nomadskim akcijama, strategijama fragmenta, parazitira i okupira gradske fasade i urbanu opremu, a naljepnicama, lijepeći ih, ostavljaja tag - potpis i trag. Odabrani radovi kreću se od autentičnih modnih predmeta koje sama kreira (odjeće kao ready made), do grafičkog dizajna (naljepnica), te dokumentacije. Nastali su na raskrižju pitanja visoke i niske, elitne i popularne kulture, te mode i umjetnosti. Putem "mode" i odijevanja Sugar Babe propituje značenja koja i tijelo i odjeća imaju u konstruiranju identiteta pojedinca i kreativne slobode, kao i označiteljskog kapitala odjeće u svijetu simboličkih razmjena

Sugarbabe, installation view

Cityscapes:
Caitlin Masley, Goran Škofić, SilviaSofija, Stafan Haus, Ana Hušman

Utemeljenost svijeta u (linearnoj, geometrijskoj) perspektivi, koju uvjetuje jedna točka gledišta, značila je njegovo predstavljanje i doživljavanje kao totaliteta, isto kao što je označavala određenu sigurnost, te stabilnost subjekta i promatrača. Slika srednjovjekovnog grada bila je mješavina panorame i ptičje perspektive uspostavljajući „anđeoski pogled“ ili božanskog promatrača (dieu voyeur), osjećaj koji je danas sa vrha nebodera omogućen običnom čovjeku. Modernistički velegrad i film nastali su otprilike u isto vrijeme. Tadašnji novi vizualni dojmovi, nova tehnologija i mogućnosti (re)produkcije slike, postavili su pred umjetnike izazov uobličavanja formalnog izraza kaleidoskopske svijesti, tražeći odgovore na pitanje - kako jednom slikom prikazati preklapajući diskontinuitet velegradskog pogleda? Nastankom filma percepcija u obliku šoka uspostavljena je kao formalno načelo. (6) Dok film i kolaž omogućavaju kinematografsku dekompoziciju slike grada, suvremena računalna tehnologija i slični načini generiranja slika medijatiziraju poimanje grada kao DNK strukture, kao virusa, ili matrice podataka.
Fragment prostora i prostorno raskadriravanje razaraju iluziju dubine, linearnu perspektivu renesansnog prostora koja jamči stabilnost i integritet slike i subjekta, te kakvu zahtijeva priča, naglašavajući plošnost, čime detalj, fragment dobiva značajke ikone, simbola ili znaka. (7) Fragmentarnost kao zajedničko načelo mnogih radova, naznačuje prisutnost unutarnje logike povezivanja, tvorbe priče, tkanja, teksta, te ukazuje na načelo asocijativne, mentalne montaže. Takve eksplozivne slike žele aktivno uključiti gledatelja i omogućiti mu vizualni doživljaj dinamike.

U „delirijskim mutacijama“ Caitlin Masley inspirirana je vizionarskim eksperimentalnim opusom Lebbeusa Woodsa, suvremenog Piranesija, Nevidljivim gradovima Itala Calvina, biomehaničkim, organskim formama, arhitekturom shvaćenom virus ili kao infromatički labirint, „genetičkim prostorima“ i vizualizacijom matrice. Arhitektura koju gradi rekonstrukcija je fragmenata građevina i gradova. Crteži Caitlin Masley iako prikazuju određenu građevinu, odnose se na pojam hibridne arhitekture i kritičkog istraživanja urbanih prostora unutar konteksta krajolika i kulture. To su redefinirane strukture i arhitektura koja kontinuirano raste i buja. Model organske arhitekture nebodera Marina City, tretiran je tehnikama sempliranja, kompjutorski generiranim slikama. U radovima Caitlin Masley, bilo da se radi o crtežima na zidu ili papiru, kao i fotokolažima itd poznati se detalj umnaža poput ornamenta, postaje fregmentiran poput kaleidoskopske slike, preuzima oblik molekularne strukture, DNA ili virusa, ponavlja se, rasprostire, širi poput eksplozije i gotovo prelijeva površinom ili nestaje ispran tehnikom drippinga.

Još u prethodnoj seriji crteža i slika naslovljenoj Pejzaži Stefan Haus bavio se prostornim problemima i pitanjima čovjekovog odnosa prema prostoru. Pejzaži su bili anonimni nacrti nastali na principu urbanističkih crteža. U subverzivnoj igri sa žanrovskim slikarstvom, Stefan Haus izjednačavao je pejzaž, lijepu sliku, predmet žudnje iz građanskih salona, sa parcelom, katastarskom česticom, komadom zemlje, nekretninom, robom, koja ima svoju (društvenu, ekonomsku i simboličku) vrijednost.

Stefan Haus: Pejzazi/ Landscapes

Novi rad Stefana Hausa "Model za javnu skulpturu (O konačnim odnosima)" je ready made skulptura, koja je „proširena“ serijom pratećih fotografija. Osnovni formativni element su dječje kockice za igranje i slaganje, dakle dostupna roba široke potrošnje. No iza ove banalne formalnosti naziru se prostorni, društveni i politički odnosi kao i česta problematika naše svakodnevnice u pitanjima javnih prostora ili javnih spomenika.

U mozaičkoj strukturi radova Gorana Škofića, kako ranijeg video rada Pilot .01 (2002), tako i nove serije kolažnih fotografija „Unutar grada“ (2007) pronalazimo fragmente svijeta, koji prikazuju kako se fenomeni suvremenosti - medija, umjetnosti, tehnologije presijecaju s društvenim fenomenima. U montažnim skokovima (fast cutting), „Pilota .01“ brzim montažnim izmjenama, split screenu, sa disonantnim industrijskim zvucima i teškom isprekidanom ritmu presijecaju se fragmentirani prizori maski sa slikama građevinskih urbanih struktura od betona i čelika. I u novoj seriji kolažnih fotografija naglašena je fragmentarnost i dekompozicija, a u zatvorenoj cikličkoj, ili bolje centrifugalnoj kompoziciji okvirni elementi arhitekture – zgrade, krovovi, dimljaci, te antene i stabla stješnjuju i zatvaraju procjep neba koje se nalazi u središtu „... kao što gradski pejzaž sa svim svojim arhitekturama, informacijama i događajima steže svoje stanovnike. Susret s gradom ( iz žablje perspektive) koji uvlači sve u sebe ... može i te kako biti bezizlazan..“, kaže autor.

Sofija Silvia u seriji light boxeva Camera obscura ll, dugim horizontalnim kadrovima prikazuje panoramske isječke prostora grada koji je nesavladiv jednim pogledom (8) jednako kao što je prostor slike savladiv promatranjemsa distance. Silvijini urbani krajolici prizori su balkona, dvorišta, krovova, iako su promatrani sa određene distance, u njima osjećamo bliskost autorice sa tim „prisvojenim“ i poznatim dijelovima grada, njezinoj svakodnevnoj okolini, privlačeći pažnju na poznate i obične prizore stvarnosti, koje promatra kroz subjektivnu prizmu. Stvara mirne prizore na tragu sna ili sjete, ukazujući nam kako leća objektiva ne mora nužno značiti suhu objektivnost.

Dok Plac Ane Hušman prikazuje gradsku tržnicu – trbuh grada, kao užurbano i šaroliko mjesto koje pulsira životom, koje je svakodnevni prostor susreta i razmjene ljudi i robe – poljoprivrednih proizvoda, njezin drugi prikazani rad, Daily Progress na stambenoj arhitekturi bilježi tijek vremena. U snimci dvorišne zgrade od zore do sumraka stvara se novo prostor-vrijeme iz dislociranih fragmenata dana. Digitalno konstruirana nova temporalnost vizualno se manifestira kao niz preobražaja - boja, vremenskih uvjeta, doba dana, svjetlosti i sjena, na urbanoj podlozi koju pruža fasada zgrade.

Ana Husman: Daily progress, installation view

Konkretno mjesto
Tomislav Brajnović, Andrej korovljev, Marko Lulić, Robert Pauletta, Silvo Šarić, Pulska grupa

Unutar okvira odrednica prostor – mjesto (l'espace – lieu) nalazi se i posljednja skupina radova, onih posvećenih konkretnom mjestu, a referiraju se na grad Pulu. Dok jedni afirmiraju urbanitet i identitet grada i njegovo povijesno nasljeđe, drugi preispituju neke „kritične“ točke, ili se bave ljudima njihovim životima. Kroz svakodnevne i simboličke prakse, radovi ukazuju na postojeće stanje i situaciju, arhitekturu, povijest, ideologiju.
Kratki dokumentarni film Andreja Korovljeva Godine hrđe priča je o ljudima koji svoj životni vijek provode iza zida pulskog brodogradilišta Uljanik obavljajući najteži i najopasniji posao u brodogradnji — antikorozivnu zaštitu. Tomislav Brajnović snima lukobran - morsku granicu grada u video radu koji prikazuje ulaz u pulsku luku, ukazujući na njegovo fizičko stanje, povijesni i simbolički značaj. Robert Pauletta intervenira tekstualnim radom, svjetlosnom skulpturom, ispisujući The End iznad antičkog spomenika, a u paučinama Silva Šarića, njihovim različitim pojavnim oblicima i pripadajućim strukturama možemo pronaći analogiju sa kartografijom, koja predočava određeni teritorij i gdje razni oblici prostornih komunikacija, kao što su to ulice, putevi, zračne rute, šifrirane kote. Svojom strukturom prate odn. ponavljaju mrežastu strukturu nalik paukovoj mreži. Sličnu analogiju autor koristi i u radu, naslovljenom "Put", site specific instalaciji, crtežu na podu galerije MMC Luka iz 2003.g., gdje je olovkom je iscrtan plan grada Pule, dok mrežu gradskih ulica ispunjava ljepilom.

Na kraju se osvrćem na jedan budući utopijski projekt za Pulu, Lulic House No. 1 (Weekend Utopia), Marka Lulica, umjetnika koji se u svojem radu vrlo često referira na arhitekturu iz razdoblja moderne i spomenike modernizma koje rekonstruira u različitim materijalima i medijima, dok istražuje utopijske strukture modernizma, kao velikog optimističkog društvenog Projekta. Zanima ga odnos između forme i ideologije, njihove povijesne i trenutne pozicije. Bavi se prostorima i njihovim arhitektonskim, kulturnim i političkim značenjem. "Lulic House No. 1 (Weekend Utopia)" je remake. Koristeći se umjetničkom strategijom aproprijacije, rad markira jednu konkretnu aluziju, odn. aluziju na jedan konkretan arhitektonski objekt kojeg prisvaja, kuću Br. 1 sagrađenu u Palm Springsu 1940.g. rad švicarskog arhitekta Alberta Freya. Lulićeva Kuća br. 1, bila je kao umjetnički objekt – skulptura izložena na skupnoj izložbi u renomiranoj umjetničkoj instituciji Kunsthaus Bregenz. Nakon zatvaranja izložbe umjetnik je odlučio kroz umjetnički ali i sada već dugoročni „životni“ projekt produljiti život svom artefaktu, na način da mu i promijeni dosadašnju funkciju. Dalja realizacija projekta utopijski je prijedlog za grad Pulu i uključila bi prenamjenu skulpture koja je prvobitno bila izložena u umjetničkoj galeriji, u javnu skulpturu, odn. skulpturu u javnom prostoru, a kako se radi o zgradi, arhitekturi bi bila „vraćena“ i njezina utilitarna funkcija. Postavljena na javnoj gradskoj površini ona ne bi bila samo lijepi predmet / predmet umjetnosti, već bi u njoj bilo omogućeno i stanovanje. S tom je idejom autor došao i do daljeg razrađivanja ideje skulpture kao arhitekture, na ideju „socijalne skulpture“, kao mjesta društvene akcije i interakcije, kao i brisanja razlika između života i umjetnosti.

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Goran Skofic

A complex symbol that allowed me a greater possibility to express the tension between the geometrical rationality and the entangled human lives is the symbol of a city.
Invisible cities remains a book in which, I think, I have said the most because I could condense in one symbol all my thoughts, experience, assumptions, and because I constructed a finely honed structure in which any short text stands in line with others, not assuming any consequentiality or hierarchy, but a network in which it is possible to follow multiple connections and draw multiple and complex conclusions.
Italo Calvino: American Diary (1)

In the Invisible cities Marco Polo created an imaginary postcard and a narrative map to Kublai Khan with his stories. He told of imaginary cities describing them in detail. The imaginary conversation between Marco Polo and Kublai Khan served Italo Calvino as a frame for descriptions that went beyond travel book factography and real cities, opening up symbolic spaces. The features of the cities overlap with the features of the text; geometrical precision vs the chaos of life. The city is like a text. It is a book with lots of signs. Calvino put numerous meanings in the symbol of the city. The city is a small empire and the space of the empire as a metaphor of life and the world widens from concrete geographical boundaries towards the dream, wish or the heterocosmos of other signs. (2)

The concepts of space are based on different kinds of individual and collective experience. In the quoted American Diaries, when speaking of the symbol of city, Calvino points out the “tension between geometrical rationality and the complexity of human lives”, along the lines of Althusser’s definition of geometrical and social space, his formula opposing the existential, individual experience and abstract knowledge, just like Merleau-Ponty differentiates “geometrical space” from the other specialty he called “anthropological space”, representing a certain kind of experience in relating with the world.
Fredric Jameson points out cognitive mapping as a subjective conception of the structure of the city. This cognitive map is not mimetic and it is not based on imitating and maintaining reality. The aesthetics of cognitive mapping is a way in which all of us comprehend our individual social relation vs the local, national and international reality. (3)

In that sense the alienated city represents the impossibility of our own inscription and orientation, while the level of alienation is proportional to the impossibility to map the local surroundings and the urban landscape. Resistance is offered by adopting and creating a “sense of space”, by reconstruction and articulation of subjectivity in the frame of the mental, psychogeographical map of the city.
Psychogeography originates in a later “mapping” which reveals compulsive streams in the city itself, while the city begins to acquire the shape of a map of the human mind. Dèrive – the technique of the temporary passing through various environments, is an activity through which psychogeography is created, thus making up a collage of scenes. (4)

The experience of the city is seen through the media, giving way to the paradigms of telecommunication networks and the Internet as analogies of urban structures, different artistic and non artistic media that not only act as agents of urban space but shape it and turn the city into an image. Photography, film, TV and other visual media act as agents of the urban space and add layers of meaning to it. Films and cities have always intertwined, from avantgarde “metropolitan symphonies”, through Fritz Lang to Bladerunner… Different media research different ways in which urban landscapes transform the artistic production and vice versa, they study the role of the media in shaping and transforming the urban landscape and our collective urban experience in which our conception of the city (lifestyle dynamics, classes of culture…) changes with every shift in the (aesthetic) paradigm. The city is like a machine (Rem Koolhas) where, in the frame of the urbanistic discourse and “delirious mutations”, new (social) categories are mixed and constructed. By turning the city into an image, the work shown in the exhibition analyzes and deconstructs that image, deconstructing at the same time also the usual representation models.
Along with video and photography as the most common forms of expressions and research of urban structure, records of the city and its people and the various presentation models borrowed from other media (not artistic) offer solutions that can represent the urban daily life, ways in which man experiences his actions and impresses himself and his body in his physical and imaginary spaces.

Spatial practices and coordinates of identity
Olja Stipanovic, Alen Floricic, Sugar Babe (Elena Skoko)

The social character of the urban space, like a territory, is conceptualized by adopting it in order to experience it and understand it. In “Spatial Practices”, the third part of the book “The Practice of Everyday Life”, Michel De Certeau writes about two kinds of spatial practices – walking and looking, that divide us in voyeurs and walkers who weave spaces, “alternative geography”, and walking alone is compared to narration, the act of talking – statement. (5)
The cycle of photographs by Olja Stipanović entitled Walking is dedicated to the mapping of the daily routes and the photographs represent images of the author’s foot stepping out, that is, her shoe on various kinds of urban surfaces. The attention is directed to this daily activity, the documenting of the activity of walking, taking steps in the labyrinth of the city and drowning in the crowd, as the process of the pedestrian’s adopting of the topographic experience. (6). Olja tries to document the traces of movement, to tell the story, impress herself into the physical body of the city and its spiritual, social and imaginary context, and awaken the consciousness of a routine activity as a meaningful practice.
All her works are partly autoreferential, questioning her own subjectivity and the position of her own visibility. The body becomes the area of permutation of different texts and their textum is like a narration, enabling the body to express itself as a private and social body, thus becoming “visible”, “readable” like a book.

In his new video work, Alen Floričić also problematizes what seems to be a constant of his opus, the questioning of autoreferential strategies in which his own body is the basic motive of his work, while at the same time testing the technical possibilities of digital image manipulation. Put on an abstract black background, Floričić’s silhouette is an icon, a sign, a paradigmatic example which, in a spatial-temporal pastiche and hybrid time, points to the disturbing space between the physical and imaginary, to the human conditions, orientation in the frenetic rhythm of life and anxiety. His manipulation with the silhouette and its multiplication clearly demonstrate the unstable character of schizophrenic identities and the potential architecture of the segments of personality. The author rhythmically orchestrates visuality with editing interventions, close to a “visual stuttering”, while in flickering scenes and broken images we spot the artificial and construed character of the movement accentuating the processes that point to fractures in the social body.

Elena Skoko Sugar Babe, with her expression based on fashion, performance, concerts and urban actions, mainly in Bologna where she lives and in numerous visits to other European cities, leaves a visible trace; points out her own urban identity as the identity of her generation. In her nomadic actions, using fragment strategies, she is like a parasite conquering the city’s facades and urban structures with her stickers, leaving a tag – and a trace. Her works range from authentic fashion items she designs herself (ready made clothes) to graphic design. They are placed on a crossroads between high and low, elite and popular culture, fashion and art, the determinant capital of clothes in the world of symbolic exchanges. Through “fashion” and dressing Sugar Babe questions the meanings of the body and clothes in creating the identity of the individual, an area of creative freedom or part of subcultural groups.

Cityscapes:
Caitlin Masley, Goran Škofić, SilviaSofija, Stafan Haus, Ana Hušman

The foundation of the world in a (linear, geometrical) perspective conditioned by one point of view meant it was represented and experienced as a totality, in the same way it represented a certain security and stability of the subject and viewer. The image of a medieval town was a mixture of panorama and a bird’s eye view with the “angel’s view”, the divine viewer (dieu voyeur), a feeling any man can have today from the roof of a skyscraper. The modern metropolis and film were created at about the same time. At that time, the new visual impression, new technology and possibilities of image (re)production, challenged the artists to shape the formal expression of caleidoscopic conscience, looking for answers to the question – how to represent with one image the overlapping discontinuity of a metropolitan view? With the creation of film, the perception in the form of shock was accepted as a formal principle. (7). While film and collage allow a cinematographic decomposition of the urban image, the modern computer technology and similar ways to generate images mediatize the conception of city as a DNA structure, as a virus or a data matrix.
The fragment of space and spatial decomposition into single shots destroy the illusion of depth, the linear perspective of renaissance space that guarantees the stability and integrity of image and subject required by the story, pointing out the monodimensionality, giving the features of an icon, a symbol or a sign to the detail, the fragment. (8)
The fragmentariness as a common principle of many works is a formal aesthetic characteristic of representation, showing the presence of an inner logic of connection, of a story, like the weaving of a text, pointing to the principle of associative, mental editing. Such explosive images wish to actively involve the viewer and enable him to experience their dynamics.

In her “delirious mutations” Caitlin Masley is inspired by the visionary oeuvre of Lebbeus Woods, a modern Piranesi, Italo Calvino’s Invisible Cities, biomechanical mutations, architecture understood as a virus or a computer labyrinth, “genetic spaces” and visualization of a matrix, the architecture she builds is a reconstruction of fragments of buildings and cities. Although representing individual buildings, Caitlin Masley’s drawings are related with the concept of hybrid architecture and critical research of urban spaces. These are redefined structures and architecture in continuous growth. The model of organic architecture is treated with sampling techniques and images generated by a computer. In Caitlin Masley’s works, whether they are drawings on a wall or paper or photocollages etc. a known detail is multiplied like an ornament, becoming fragmented like a caleidoscopic image, taking up the shape of a molecular structure, DNA or virus, repeating itself, spreading like an explosion and almost spilling over the surface or disappearing washed out in a dripping technique.

Already in his previous series of drawings and images entitles Landscapes, Stefan Haus dealt with spatial problems and man’s relationship with space. The landscapes were anonymous plans made on the principle of urbanistic drawings. In Stefan Haus’s subversive play of motives from art history and genre painting, the landscape, a pretty picture, the object of desire from bourgeois salons representing man’s romantic desire to be one with nature is equaled to the cadastre lot, a plot of land, real estate, a trading good that has its (social, economic and symbolic) value and its price meant for trade and ownership, and which is equally an object of desire in the logic of capital. The new work by Stefan Haus, “Model for a Public Statue (On final relations)” is a ready made sculpture “enlarged” by a series of accompanying photographs. The basic element are children’s playing cubes, therefore an easily accessible material of wide consumption. However, behind this trivial formality there are spatial, social and political relations and the frequent problems in our everyday life in questions of public spaces or public monuments.

Stefan Haus, installation view

In the mosaic structure of works by Goran Škofić, both in the earlier video work Pilot .01 (2002) and the new series of collage photographs “Inside the City” (2007), we find fragments of the world showing how the modern phenomena – media, art, technology, intersect with social phenomena. His fast cutting of “Pilot .01”, quick cut exchanges, split screens, with dissonant industrial sounds and a heavy, interrupted rhythm are intersected with fragmentary scenes of masks with images of construction urban structures made of concrete and steel. In the new series of collage photographs there is a marked fragmentariness and decomposition, while in the closed, cyclic, or better, centrifugal composition, the framework elements of architecture – buildings, roofs, chimneys, antennas and trees compress and close the fragment of sky in the center. “… just like the city landscape with its architecture, information and events closes in its inhabitants. The encounter with the city (especially from a frog’s eye view) sucks everything in and remodels it, and in spite of its cultural, scientific, technical and other “advantages” it can turn out to be quite a dead-end…”, says the author.

SofijaSilvia, in her series of light boxes Camera Obscura II, uses long horizontal shots to show panoramic inserts of the urban area impossible to encompass in one view (9) in the same way a picture is easier to see in its entirety from a certain distance. Silvia’s urban landscapes are images of balconies, yards, roofs, we feel the author being close to these “adopted” and familiar parts of the city, her everyday surrounding, attracting attention to familiar, common scenes of reality, nevertheless seen through a subjective lens, creating quiet scenes on the trail of dreams or nostalgia, showing that the lens of a photographer does not need to mean sheer, dry objectiveness.

While Ana Hušman’s The market shows the city market – the focal point of the city, a busy and colourful place pulsating with life, where people meet and exchange goods, her second exhibited work, Daily Progress, records the passing of time on residential architecture. The shot of a yard building from dawn till dusk creates a new space and time out of dislocated fragments of the day. The digitally constructed new temporality is visually manifested as a series of transformations of the colours of the day, the light and the shadows on the urban surface that is the façade of the building.

Concrete place
Tomislav Brajnović, Andrej Korovljev, Robert Pauletta, Silvo Šarić, Marko Lulic

The latest group of works, dedicated to a concrete place and referred to the city of Pula, are to be seen inside the boundaries of the line space – place (l’espace – lieu). While some confirm the urban quality and identity of the city and thus its historical heritage, others question some “critical” points or deal with people and their lives. These works use the everyday and symbolic reality to point to the existing situation, architecture, history, ideology… The short documentary by Andrej Korovljev, Years of Rust, is a story of people who spend their whole lives behind the wall of Pula’s shipyard Uljanik doing the hardest and the most dangerous job in shipbuilding – anticorrosive protection. Tomislav Brajnović shoots the sea boundary of the city in his video showing the great pier at the entrance to Pula’s harbour, pointing to its physical state and its historical and symbolic importance. Robert Pauletta intervenes with a textual work, with a light sculpture writing The End above an antique monument and above our heads.
In Silvo Šarić’s spider webs and their various shapes and structures we can find an analogy with cartography that represents a certain territory and where the structure of different forms of spatial communication, like streets, paths, air routs, encoded elevations… follows the netlike structure of a spider’s web. The author uses a similar analogy in the work entitled “Put”, a site specific installation on the floor of the gallery MMC Luka (2003), where the city map of Pula is drawn in pencil and the ground plans of the streets are filled with glue. The net of city streets is unequivocally reminding us of a spider’s web, while the glue along the streets represents the trap, enabling the web to accomplish its function.

In the end I must say a few words about the future utopian project for Pula, Lulic House No.1 (Weekend Utopia), by Marko Lulić. In his work Marko Lulić very often and in various ways refers to the architecture from the Modernist period. He reconstructs the monuments of modernism using different materials and media, researching the utopian structures of modernism as a great optimistic social Project. He is interested in the relationship between form and ideology, as well as the importance of the role they play today, and the one that they were attributed with in a certain (historical) period. He deals with spaces and their architectural, cultural and political meaning.
“Lulic House No.1 (Weekend Utopia)” is a remake.
Using the artistic strategy of appropriation, the work makes a concrete allusion to an existing building, house no.1 built in Palm Springs in 1940 by the Swiss architect Albert Frey. As a work of art, Lulic House No.1 was exhibited as part of a group exhibition in the renowned art institution Kunsthaus Bregenz.
After the closure of the exhibition Lulic decided to prolong the life of his artifact through his artistic, and by now also life project, by changing its original function. The further realization of the project is a utopian suggestion for the city of Pula. It would include a conversion of the sculpture that was originally exposed in an art gallery into a public sculpture, i.e. a sculpture in a public place, and since the sculpture itself is a building, the architecture would regain its utilitarian function. Placed in a public area, it would not only be a beautiful object or an object of artistic value but it could also be inhabited and become a residence. With that idea in mind the author has further developed the idea of a sculpture as architecture and come to the idea of “social sculpture”, a place of social action and interaction on a concrete location.

written by Branka Bencic
translated by Iva Stekar

Biljeske / Notes
1. Italo Calvino: Američka predavanja. Biblioteka Svetovi, IRO Bratstvo- Jedinstvo, Novi Sad, 1989
2. Tatjana Peruško: Gradovi i knjiga, in: Italo Calvino: Nevidljivi gradovi, Ceres, Zagreb, 1998.
3. Fredric Jameson: Postmodernism or, the cultural logic of late capitalism, Duke university press, 1991/2005. str. 51 – 54
4. Chris Jenks: Gladajte kamo hodate, in: Vizualna kultura (ur. Chris Jenks), Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.
5. Michel de Certeau: Invencija svakodnevnice, Naklada MD, Zagreb, 2003.
6 Radmila Iva Janković: Walking, katalog izložbe, galerija Marino Cettina, Umag, 2006.
7 James Donald: Grad i kino: moderni prostori, in: Vizualna kultura (ur. Chris Jenks), Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.
8 Laura Mulvey: Vizualni užitak i narativni film, in: Feministička likovna kritika i teorija likovnih umjetnosti, ur.: Ljiljana Kolešnik; Zagreb, Centar za ženske studije, 1999.
9. Sandra Križić Roban: Sofijin pogled; katalog izložbe Sofija aka Silvia Potočki, Galerija Rigo, Novigrad, galerija ; galerija PM ; Galerija Klovićevi Dvori - Kula Lotrščak; 2006, Zagreb, Hrvatska

Pulska grupa CRVENI PLAN / Pula Group RED PLAN

2008-08-28T01:13:00.000-07:00

CRVENI PLAN
Crveni plan je plan za grad koji se nalazi u alarmantnom (crvenom) stanju. Prvi korak u izradi takvog plana je uočavanje crvenih ili kriznih polja. U tu svrhu proizvedena je «mapa krize» grada Pule koja prikazuje jednu sliku grada u vremenu kasnog kapitalizma.
Kao izvor podataka za izradu «mape krize» korištene su novosti objavljene u gradskoj kronici «Glasa Istre» kroz 2007. godinu. Događaji su strukturirani po različitim kategorijama djelovanja (pobune, demonstracije, žalbe, okupacije, deložacije, bespravna gradnja, male komunalne akcije, radne akcije). Osim toga karta prikazuje prostore gdje se mogu očekivati budući konflikti – napuštene objekte u gradu, substandardna naselja i neasfaltirane ceste.
Iako je većina slučajeva prezentiranih na mapi kritika postojećih odnosa u gradu, rijetki su primjeri samoinicijativnih akcija koji mijenjaju sadašnje uvjete, ali nažalost ne i odnose. To su akcije čišćenja zelenih površina i podmorja, uređivanje pješačkih staza, pošumljavanje gradskih parkova, grafiti i oslikavanje fasada.
Svi primjeri djelovanja prikazani na mapi trebaju služiti pronalaženju jasnijih i funkcionalnijih oblika interveniranja u gradu. Oni za sada predstavljaju razdvojene i kratkotrajne taktike mijenjanja uvjeta života u gradu. Želja je da se njihovim strukturiranjem razvije strategija koja bi mijenjala ne samo uvjete već i odnose života u gradu.

RED PLAN
Red plan is a plan for the city that is in an alarming (red) state. As a first step in the creation of such a plan, we need to locate the red or critical spots. In order to do that, we created a "crisis map" of Pula: an image of the city in the age of late capitalism.
The data used for the creation of this map was taken from the city section of the local daily newspaper Glas Istre in the year 2007. The events are categorized according to the type of activity (revolts, demonstrations, complaints, occupations, evictions, unauthorized construction, small communal actions, volunteer work. Apart from that, the map shows the points of potential future conflicts: abandoned buildings in the city, substandard settlements and dirt roads.
All the activities shown on the map should serve as a starting point for the development of clear and functional forms of urban intervention. So far, these have been limited to discrete and temporary tactics aimed at changing the living conditions in the city. The goal of this map is to structure these actions and develop a strategy that would also change the living relations in the city.

PULSKA GRUPA:
Pulsku grupu čini šest pulskih arhitekata – Vjekoslav Gašparović, Emil Jurcan, Jerolim Mladinov, Marko Perčić, Helena Sterpin i Edna Strenja.
Grupa je nastala prilikom organiziranja međunarodne arhitektonske radionice «Katarina 06» koja se održala u napuštenom vojnom području Pulskog zaljeva 2006. godine. Rad grupe prvi je puta prezentiran krajem 2006. godine kada se u napuštenom skladištu «Duhan» u Puli održala izložba radionice «Katarina 06» i promocija istoimene knjige. Nakon Pule izložba je gostovala na arhitektonskim fakultetima u Zagrebu, Istanbulu, Ljubljani i Veneciji. Projekt «Katarina» izabran je za hrvatskog predstavnika arhitekture na Bijenalu mladih umjetnika Europe i Mediterana koje se održalo u Bariju u svibnju 2008. godine.
Osim tog projekta, grupa razvija diskurzivno polje usmjereno prema neformalnom planiranju i niskobuđetnoj privremenoj arhitekturi. U tom smislu, pokrenuta je kronika u novinama «Glas Istre» pod nazivom «Betonska kronika – pisma iz zaštićenog obalnog pojasa», kao i projekt «Nova pulska riva» (ljeto 2007.) koja je bespravno izgrađena korištenjem recikliranih materijala iz okolice.
Projekt «Crveni plan Pule» (2008) korak je koji grupa poduzima u istraživanju neformalnog urbanizma Pule, služeći se informacijama objavljenim u lokalnim medijima tijekom godinu dana. Ovaj plan Pulska grupa smatra stvarnim urbanističkim planom svoga grada. Kolovoza 2008. godine grupa izdaje novine «Katarina dokument» u kojima se opisuje kronologija političkih događaja vezanih uz demilitarizaciju Pulskog zaljeva, a posljednji projekt je mapa «Plan Mediterraneo» koja prikazuje projekte za obalu južne Istre, suprotne službenim planovima turističke eksploatacije.

PULA GROUP
Pula group is an informal group of architects from Pula, Croatia. Currently 6 persones work inside the group – Vjekoslav Gašparović, Emil Jurcan, Jerolim Mladinov, Marko Perčić, Helena Sterpin and Edna Strenja. Group acts since 2006. when it organised student workshop in ex military zone Katarina in Pula. Workshop produced conflict in local political scene because the result of the workshop, published in a book „Katarina 06 – openning of Pula`s coast“, confronted official municipality and State plans. Since then the group has produced publications, organised demonstrations and exibitions to agitate in public against official urbanism in Pula and in Croatia, esspecialy on the current adriatic coastline problems such as «Red plan of Pula» and «Plan Mediterraneo» map. «Red Plan of Pula» is a syntetisis map of latest conflicts produced by official urbanism in Pula.

FUTUROPOLIS

2008-08-27T23:12:00.001-07:00

Antun Motika FUTUROPOLIS
crtež/drawing

1917.

[cities and desire 5]

2008-08-27T22:59:00.000-07:00

Italo Calvino – City of Zobeide

“ From there, after six days and seven nights, you arrive at Zobeide, the white city, well exposed to the moon, with streets wound about themselves as in a skein. They tell this tale of its foundation: men of various nations had an identical dream. They saw a woman running at night through an unknown city; she was seen from behind, with long hair, and she was naked. They dreamed of pursuing her. As they twisted and turned, each of them lost her. After the dream, they set out in search of that city; they never found it, but they found one another; they decided to build a city like the one in the dream. In laying out the streets, each followed the course of his pursuit; at the spot where they had lost the fugitive's trail, they arranged spaces and walls differently from the dream, so she would be unable to escape again.
This was the city of Zobeide, where they settled, waiting for that scene to be repeated one night. None of them, asleep or awake, ever saw the woman again. The city's streets were streets where they went to work every day, with no link any more to the dreamed chase. Which, for that matter, had long been forgotten.
New men arrived from other lands, having had a dream like theirs, and in the city of Zobeide, they recognized something from the streets of the dream, and they changed the positions of arcades and stairways to resemble more closely the path of the pursued woman and so, at the spot where she had vanished, there would remain no avenue of escape.
The first to arrive could not understand what drew these people to Zobeide, this ugly city, this trap.”

Lukobran / Jetty (Pula)

2008-08-27T22:50:00.000-07:00

Tomislav Brajnović
LUKOBRAN / JETTY
video stills

izložba Mapiranje grada / Mapping the city

2008-08-25T13:38:00.000-07:00

2. - 14. 9. 2008
Galerija Karas
Praška 4, Zagreb

TOMISLAV BRAJNOVIĆ, ALEN FLORIČIĆ , STEFAN HAUS, ANA HUŠMAN, ANDREJ KOROVLJEV , MARKO LULIĆ, CAITLIN MASLEY, ANTUN MOTIKA, SOFIJASILVIA, SUGARBABE [Elena Skoko], OLJA STIPANOVIĆ, SILVO ŠARIĆ, GORAN ŠKOFIĆ i PULSKA GRUPA.
Kustosica/ curated by: Branka Benčić

otvorenje izložbe / exhibition opening: 2. 9 u 20.00 sati

Koncepti prostora utemeljeni su u različitim vrstama individualnih i kolektivnih iskustava.
U Američkim predavanjima, pišući o simbolu grada Calvino ističe „napetost između geometrijske racionalnosti i zamršenosti ljudskih života“ , na tragu definicija geometrijskog i društvenog prostora, suprotstavljanja egzistencijalnog, individualnog iskustva i apstraktnog znanja, „geometrijskog prostora“ razlikovanog od druge spacijalnosti - „antropološkog prostora“, iskustvo u odnosu prema svijetu. Stvaranje modela kognitivne kartografije način je na koji svi mi spoznajno ucrtavamo individualni društveni odnos spram lokalne, nacionalne i internacionalne zbilje.

Radovima 14 umjetnika - od Futuropolisa Antuna Motike iz 1917 do velikog broja umjetnika mlađe generacije – od crteža (Caitlin Masley, Antun Motika), fotografije (Sofija Silvia, Olja Stipanović, Stefan Haus, Goran Škofić) videa (Ana Hušman, Alen Floričić, Tomislav Brajnović, Marko Lulić, Goran Škofić) do objekta i instalacija (Sugar babe, Stefan Haus), te arhitekture (Pulska grupa) i dokumentarnog filma (Andrej Korovljev) uočavamo načine kako se posreduje prostor grada, oblikuje i grad pretvara u sliku.

Fotografija, film, TV i drugi vizualni mediji posreduju urbani (gradski) prostor i pridaju mu slojeve značenja. Filmovi i gradovi oduvjek su se ispreplitali, od avangardističkih „simfonija velegrada“, Fritza Langa do Bladerunnera ili Matrixa. Različiti mediji istražuju različite načine na koje urbani pejzaži transformiraju umjetničku produkciju i obrnuto, kakva je uloga medija u oblikovanju i preobražavanju urbanog krajolika i našeg kolektivnog urbanog iskustva, dok se sa svakim pomakom (estetske) paradigme mijenja i naše poimanje grada (dinamika životnih stilova, slojeva kulture...).
Grad je poput mašine gdje se putem „delirijskih mutacija“ miješaju i konstruiraju nove (društvene) kategorije. Pretvarajući grad u sliku radovi na izložbi tu sliku raščlanjuju i dekonstruiraju, dekonstruirajući tako i uobičajene modele reprezentacije.
Uz video i fotografiju kao učestalih oblika istraživanja zapisa o gradu i ljudima stvaraju se rješenja koja mogu prikazati urbanu svakodnevnicu, načine na koje je čovjek doživljava, akcije koje poduzima, kako upisuje sebe i svoje tijelo u njegove fizičke i imaginarne prostore.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
The concepts of space are based on different kinds of individual and collective experience. In American Diaries, speaking of the city as a symbol , Italo Calvino points out the “tension between geometrical rationality and the complexity of human lives”. In similar way cognitive mapping presents a subjective concept of the structure of the city. The aesthetics of cognitive mapping is a way in which we comprehend our individual social relation in the context of the local, national and international reality.
Photography, film, TV and other visual media act as agents of the urban space and add layers of meaning to it. Different media research different ways in which urban landscapes transform the artistic production. The city is like a machine where “delirious mutations”, construct new (social) categories. With video and photography as the most common forms of expressions and research of urban structure, records of the city and its people and the various presentation models offer solutions that can represent the urban daily life, ways in which man experiences his actions and impresses himself and his body in city’s physical and imaginary spaces.
14 artists presented in the show by means of documentary film, photography, drawings, video, urban planning and architecture research „Spatial practices and coordinates of identity“ - Olja Stipanovic, Alen Floricic, Sugar Babe (Elena Skoko); approach Cityscapes - works by Antun Motika, Caitlin Masley, Goran Skofic, SilviaSofija, Stafan Haus, Ana Husman, Marko Lulic and investigate a city (Pula) as a case study – works by Tomislav Brajnovic, Andrej Korovljev, Silvo Saric, Pulska grupa.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
For images and further information please contact:
galerija@hdlu.hr or branka.bencic@gmail.com

Izložba je kao projekt HDLU Istre bila realizirana u Puli u svibnju 2007 godine. Predstavljanje u galeriji Karas predstavlja početni koncept prilagođen novim okolnostima mjesta i vremena realizacije. Program galerije Karas podržavaju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture RH, te Zagrebačka banka. Projekt su financijski podržali Grad Pula i Istarska Županija.